Ako bi svijet oko sebe razmatrali kao zasebne biotope, onda bi oznaku živoga mogli dati i urbanim strukturama. Sigurno postoji neka tajna žila koja povezuje različite kuće u naselje, naselja u mjesta, mjesta u gradove... Sigurno postoje podzemni ili drugi impulsi koji javljaju stanje na terenu, koje toj anorganskoj tvari daje poriv da se izmijeni ili naraste kako bi se prilagodila okolici. Ideja da kuće imaju svoj samostalni život, mimo nas ljudi, može probuditi ono dječje u nama, kada bismo zamislili kako bi bilo kada bi se gradovi počeli razvijati kako to oni žele. Da kuće određuju kakvi ćemo biti mi, a ne obratno. Bi li one bile male, s velikim vrtom? Ili velike, monumentalne, želeći biti vidljive na duge pruge? Ne sumnjam da bi mjesta i gradovi tada bili mnogo humaniji. Sve oko nas kao da govori o tome da priroda opstanka leži u međusobnom pomaganju i umrežavanju i da samo sretan okoliš – bio on prirodno stanište ili urbana aglomeracija – garantira sreću i prosperitet.